Stara izreka kaže da je maslina ka mati, a loza ka nevista. Lozi ako nisi doša na vrime, ona pobigne. Pakoštanci su to dobro znali i zato su se svojoj lozi uvijek vjerno vraćali. Pakoški kraj kao i cijelu Dalmaciju u prošlom stoljeću je pogodila nemilosrdna peronospora koja je desetkovala trsja (nasade vinove loze) cijele Dalmacije. Posljedice tog vremena se osjećaju još i danas. Nikada se više ovaj kraj nije oporavio od vinske krize prošloga stoljeća. Danas se pojedine obitelji bave vinogradarstvom i uzgajaju autohtone sorte poput Maraštine, Debita i Plavine. Najveći vinogradi ovoga kraja smješteni su na predjelu Sokoluše, od Vrane prema Kakmi. Možete ih vidjeti vožnjom biciklističkim stazama.
Još u srednjem vijeku vinogradarstvo je imalo važnu ulogu u životu ovog kraja. U prošlom stoljeću vinogradarstvo u Pakoškom kraju bilo je tradicionalno zanimanje, a ljudi su uglavnom proizvodili vino za vlastite potrebe. Vinograd je tražio slugu, a ne gospodara. Ljudi su pješice ili karom (zaprežnim kolima) pred zoru odlazili u vinograde i radili do žarkog sunca. Oko vinograda bilo je posla tijekom cijele godine. Zimi se loza strigla (uklanjao se višak grana), u travnju se rapalo (duboko kopalo), početkom ljeta bacao se zaperak (uklanjao se višak mladih izboja), a loza se vezivala oko stupova kako bi mogla nositi teške plodove. U kolovozu su se u vinogradima postavljala strašila za ptice, a najveća napast bili su čvorci. U ovom kraju to je bio poseban izazov zbog obližnjeg Vranskog jezera, prirodnog staništa brojnih ptica. Grožđe se bralo krajem rujna. U narodnim običajima vinogradari su imali svoje blagdane vezane uz rad u vinogradu, pa tako stara izreka kaže: "Sveti Kuzma i Damjan toči vino u badanj." Za berbu se valjalo dobro pripremiti. U rujnu bi pakoška riva bila puna drvenih bačava koje su se punile morem kako bi se zastanjale (postupak kojim se sprječavalo curenje vina iz bačve). Berba grožđa bila je poseban događaj, u zraku se osjećao kreativni nemir. U pakoškom kraju grožđe se trgalo, a ne bralo. Odmah u polju se mastilo (gnječilo nogama) i prevozilo do konobe karima(zaprežnim kolima). U konobama bi kuhalo 8-10 dana, a nakon toga bi se pretakalo u bačve. Od dropa se pravila rakija. Prvo mlado vino pilo bi se nakon Svetog Martina, 11. studenog. Vina nije bilo puno, pa su Pakoštanci vino slavili (razrjeđivali) vodom – pila se bevanda.
Poznato je da su Pakoštanci ljubitelji dobre kapljice, pa tako i danas u Vulinovoj konobi u Bužaku na kamenu stoje natpisi dužnika – koliko tko još duguje za vino koje je popio. U ovom se kraju proizvodio i prošek, tradicionalno dalmatinsko desertno vino. Bilo ga je vrlo malo, a pio se samo u posebnim prilikama – za Božić, Uskrs, rođenje ili vjenčanje sina.
Zavaljun – tradicionalni dalmatinski recept koji se pripremao slabašnoj djeci i bolesnicima za okrijepu. Žumanjak bi se izbatio (izmiješao) sa šećerom dok se potpuno ne bi otopio. Nakon toga dodala bi se kapljica-dvije prošeka, ovisno o tome koliko ga je tko imao. Prošek bi dao zavaljunu finiji okus, a djetetu ili bolesniku kripost – zdravlje i otpornost.
Danas se ta tradicija nastavlja kroz strast lokalnih vinara koji proizvode kvalitetna vina, istovremeno čuvajući baštinu ovog kraja. Vino možete kupiti u konobama, na štandovima u mjestu, kod lokalnih poljoprivrednih gospodarstava te u lokalnoj vinariji na putu prema Vranskom jezeru. U vinariji možete degustirati više vrsta vina u ugodnom ambijentu vinoteke.
