Neki gradovi nemaju sreću da, poput Zadra, traju tisućljećima. Jedan od njih je Vrana, nekada živahan srednjovjekovni gradić na sjevernoj strani Vranskog jezera. Vrana je u prošlosti bila važno kulturno, agrarno i trgovačko središte. Kako bismo vam dočarali svakodnevicu Vrane u srednjem vijeku, zavirit ćemo u povijesni dragulj – Vranski zakonik iz 1454. godine. Ovaj zakonik, sastavljen od 38 članaka zbirka je običajnog prava šireg područja Vrane. Osvrnut ćemo se na svakodnevni životu naših predaka za početak na poljoprivredu koja je obilježila ovaj kraj sve do danas.
Vrana je u srednjem vijeku bila važna agrarna zajednica. Njome su tada upravljale Mletačke vlasti, koje su odlučile zabilježiti i potvrditi lokalne običaje u obliku zakonika. Ovaj potez je bio motiviran potrebom reguliranja odnosa između vlastelinstva i seljaka (kmetova), kako bi se očuvala stabilnost i osiguralo poštivanje prava u ovom gradiću i njegovoj okolici. Iz dostupnih podataka o Vranskom zakoniku i životu u Vrani tijekom 15. stoljeća, može se naslutiti mnogo zanimljivih detalja o svakodnevnom životu stanovnika, posebice o poljoprivredi i trgovini. Maslinarstvo je tada bilo među najvažnijim poljoprivrednim djelatnostima ovoga kraja. Svaki kmet imao obvezu saditi masline (sto stabala u četiri godine), u suprotnom je morao plaćati porez. Na taj se način osiguravao kontinuitet proizvodnje ulja, koje je bilo ključna namirnica i važan izvor prihoda. U Vrani je postojao i mlin za preradu maslina. Osim maslina, uzgajalo se i drugo voće. Zakonik spominje "drveće plodonosno", čije su plodove kmetovi smjeli prodavati ili ostavljati u nasljeđe. Vinogradarstvo je također imalo vitalnu ulogu. Stroge kazne bile su predviđene za krađu ili oštećenje vinograda i vrtova. Vino se prodavalo u bačvama i na malo u tavernama, a prodaju na malo posebno je regulirao zakonik. Pšenica, ječam i druge žitarice uzgajale su se za proizvodnju kruha, koji je bio osnovni dio prehrane. Blizina Vranskog jezera omogućavala je laku dostupnost ribe, a ribarstvo i lov na ptice na jezeru bili su strogo regulirani zakonikom. Za obavljanje lova i ribolova bila je potrebna posebna dozvola od poreznih činovnika. Vrana je imala klaonice, u koje su ljudi iz okolnih mjesta dovozili stoku na klanje. Koža dobivena od stoke prodavala se, najvjerojatnije u Zadru i okolnim krajevima. Postojao je i organizirani prijevoz robe, koji se naplaćivao – za prijevoz jednog kara (zaprežnih kola) uzimala se jedna solda.
U Vrani se svake godine održavao sajam (fiera), na kojem su se prodavali lokalni proizvodi. Sajam je trajao 16 dana i odvijao se 8 dana prije blagdana Sv. Grgura i 8 dana nakon njega. Svi stanovnici vranskog područja bili su oslobođeni plaćanja takse, dok su stanovnici drugih gradova morali plaćati taksu u iznosu od pet posto vrijednosti za svaku kupljenu ili prodanu robu na sajmu.
Da sve vinograde i masline i druge voćke koje posade spomenuti kmetovi mogu prodati ili darovati prema svojim potrebama i ostaviti za svoju dušu, uz uvjet da je svaki kmet dužan posaditi sto mladica maslina u roku četiri godine, a u protivnome neće imati povlasticu koja se navodi u ovoj odredbi, te da skupljaču poreza moraju podnijeti pismenu obavijest kad namire svoj dug.
Iz svega navedenog može se zaključiti da odredbe Vranskog zakonika svjedoče o važnosti očuvanja lokalnih resursa i ekonomskih struktura tog vremena. Zakonik je osiguravao ravnotežu između proizvodnje, zaštite imovine i očuvanja zajedničkog dobra. Ako posjetite Vranu, možete istražiti Vransko jezero, plodna polja i putove vode, koji pričaju priču o stoljetnom suživotu prirode i ljudi.
