Krenula sam iz Pakoštana katamaranom, dok je sunce već grijalo palubu. Vjetar mi prolazi kroz kosu, a oko mene samo plavo – more duboko i mirno, nebo bez oblaka. Na pučini, kao da izranja iz te modrine, ukazuje se Vrgada. Tiha i zelena, uokvirena borovima, čeka me – bez riječi. Dok joj se približavamo, obala postaje sve jasnija, a sve drugo – daleko.
.jpg)
Katamaran lagano pristaje. More šušti uz bok broda, Vrgada, naizgled skromna, ali zapravo puna skrivenih priča. Već s palube osjećam kako mi se misli usporavaju. No, tišina nije potpuna. U daljini čujem zvuk starog traktora – poznata, umirujuća tutnjava. Zvuk koji ne smeta, već dočekuje. Daje do znanja da je otok budan. Na mulu – prizor koji ne mijenjaju ni vrijeme ni turizam. Stariji ljudi sjede u hladu, pogleda uprtog prema brodu. Ne gledaju u sat, već u lica. Tko se danas vraća? Unuk iz Njemačke, sin iz Zadra, susjed koji je otišao na kopno prije tri dana? Nekad netko i ne dođe, ali oči ipak čekaju. I tu, već na samom pragu otoka, shvaćam da sam zakoračila u prostor gdje sve ima značenje, ali ništa se ne izgovara glasno. Kad stanem na kopno, osjećam da više ne nosim korake s kopna. Ovdje se hoda polako, kao da zemlja želi da je primijetiš. Sve mi je poznato, iako sam prvi put ovdje. Neka starica zagrli svog sina. Nasmiješi se, tiho, kao da je upravo sve sjelo na svoje mjesto. Netko gura karijolu, prevozi spizu koju je kupio na kopnu. Na otoku bez automobila, zvukovi svakodnevice su blagi i prisni, poput uspomena koje te nenadano obuzmu. Vrgada nije tiha, ali šuti mudro. I u toj šutnji, sve kaže.
Odlučila sam posjetiti plažu Podbrizi. Pri kraju puta, borova šuma me obavila svojim mirisom, a zrikavci započeli svoj koncert u hladu krošnji. Zvukovi prirode postajali su sve glasniji kako sam se približavala plaži – kao da mi otok šapatom govori da usporim, zastanem i upijem ljepotu koja me okružuje.
Na Zlatnoj plaži Podbrizi, pod starim borom što prkosi vremenu na litici, nekolicina ljudi se sunča – tek je početak ljeta. More je toplo, pijesak zlatan, a u zraku miriše sol. Ispred mene otok Artina. Miran i nenametljiv. Bacam se u more, bez razmišljanja. Plivam, ležim na vodi, gledam prema otoku i mislim: ovdje mi više ništa ne treba od ovog trenutka.
Kako se katamaran polako udaljava od obale, ne osjećam da odlazim s Vrgade – više kao da ostavljam dio sebe na otoku. Borovi ostaju iza mene, zrikavci se još čuju u mislima, a linija pijeska i mora polako se stapa s horizontom. Vrgada mi nije ispričala sve svoje priče, ali mi je pokazala dovoljno da je poželim ponovno doživjeti. Ovdje dan traje koliko treba, a tišina govori više od riječi. I dok odlazim znam samo jedno: sigurno joj se vraćam.
