Ovo je priča o sirotanu kojeg je prevrtljiva sudbina uzdigla do najviših časti, a onda mu naglo ugasila san. Bosonogi i vrijedni dječak, Jusuf Mašković iz Vrane radio je kao konjušar kod nadinskog bega Beširagića. Siromašno, ali bistro dijete brzo je naučilo čitati i pisati turski jezik pa ga gospodar odvodi sa sobom u Sarajevo odakle ga put vodi u Carigrad. U Carigradu radi kao drvosječa, vrtlar u dvorskom vrtu gdje upoznaje zatočenog sultanovog brata Ibrahima, jedinog nasljednika kojeg je sultan Murat IV. Okrutni poštedio od smaknuća. Jusuf Mašković zatočeniku nosi piće i hranu, krati mu dane pričom i pjesmom pa se između njih se razvilo povjerenje i prijateljstvo. Kada je nakon Muratove smrti Ibrahim postao sultan, imenovao je Maškovića dvorskim oružarom, odakle je brzo napredovao do admirala flote. Velikodušni Mašković nije zaboravio na svoje dobročinitelje pa tako ni na staricu iz Nadina koja mu je prije puta u Sarajevo, dok je bio bosonogi dječak, darovala opanke. Vratio joj je opanke napunjene zlatnicima. Vojno je bio uspješan, ali nije mogao izbjeći dvorske spletke. Optužen je za pretjeranu milost iskazanu prema ratnim zarobljenicima i u jednom ispadu bijesa sultan ga je dao ubiti. Navodno se pokajao i pokušao povući naredbu, ali bilo je kasno. Preostalo mu je samo baciti se na mrtvo tijelo prijatelja i gorko plakati. Tako je brutalno prekinut i san o izgradnji hana u Vrani, rezidencije u kojoj je Jusuf želio živjeti umirovljeničke dane. Han je ostao nedovršen sve do današnjih dana. Nedavno je uređen u ponosni baštinski hotel.
Bio jednom jedan gradić, Vrana ga nazivahu. Iznad Vrane bijaše pećina, a u njoj dva izvora, dva vrela - vrelo sjećanja i vrelo zaborava. Zajedno su tekla i spajala se u potok koji je tekao oko Vrane i ulijevao se u jezero. U pećini je obitavala proročica. Na ulazu u pećinu, uz potok sjedila je s uljanom svjetiljkom iz koje se pružao žuti plamičak. Kuhala je u svom loncu ječam, konoplju i lovorov list, a oko nje se širio oblak opojnog mirisa. Tikvicom je grabila vodu iz potoka prolijevajući je po zemlji i proricala sudbinu. Voda se razlijevala po tlu ispisujući životne puteve i budućnost, sve dok je nije popilo vrijeme i zaborav. Mnogo je izvorske vode isteklo od tada. Proročica možda još tamo sjedi, samo treba zatvoriti oči, udahnuti mirise i zamisliti tijek vode iz vrela sjećanja. Kažu najbolje u ljetnim noćima ispod zvjezdanog neba…
Silovita pomorska bitka u zaljevu jonskog mora nedaleko grada Lepanta odvijala se 7. listopada 1571. g. Kršćanske snage ujedinjene u Svetu ligu pobijedile su do tada nepobjedivu osmansku flotu. Važno za ovu priču je da se na taj dan u davnom 16. stoljeću slavila sv. Juština. Bitka je zapamćena kao jedna od najvećih. Na tisuće veslača na galijama podizali su brzinu plova za uspješan napad na neprijateljske brodove. Valovi su udarali o brodske bokove, vjetar je jačao, more uzavrelo, spuštala se noć. U toj navali galija, na moru zapjenjenom od udaraca vesala, u srazu topovskih salvi, jauka i straha, jedan je vojnik iz Pakoštana zazvao u pomoć sv. Juštinu. Zavjetovao se, ostane li živ, sagradit će joj crkvu. Rečeno, učinjeno. Zastava Svete lige pobjedonosno je vijorila, a suvremenici bitke govorili su o čudesnom božjem djelu. Na malom otoku ispred Pakoštana, toliko malom da ga zaokružiš jednim jedinim pogledom, ponosno stoji crkvica sv. Juštine.
Na oltaru kapelice Gospe od Zdravlja na otoku Vrgadi stoji slika Majke Božje s djetetom, rađena u bizantskom stilu, ukrašena srebrnim reljefnim pokrovom i dragim kamenjem. Vjeruje se da ova slika ima čudotvornu moć. Raspadom feudalnog poretka rušile i plemićke privilegije contea Damianija tadašnjeg gospodara Vrgade pa je on odlučio, zajedno s obitelji, napustiti otok. Uz stvari koje je nosio s otoka trebala se naći i slika Gospe s djetetom iz kapelice. Conte je tri put pokušao isploviti s otoka, ali ga je svaki put jaka bura zaustavila. Narod kaže da slika nije htjela otići s Vrgade. Shvativši konačno da Gospa ne želi napustiti otok i da se tome opire čudotvornim moćima, poklonio ju je Vrgadi. Tek tada je uspio otploviti u miru, a Gospa od Zdravlja je postala zaštitnicom Vrgade. Štuje se i slavi svake godine 21. studenoga.
Okružena čempresima, čuvarima mira na vrgadinskom groblju, stoji crkvica sv. Andrije. Od pamtivijeka je, kažu, na njenom oltaru stajao drveni kip sv. Andrije. Legenda kaže da je kip došao s pramca bizantske galije stradale u velikoj oluji na moru. Pramac se razbio od valova i raspao na dijelove. Tako se sv. Andrija odvojio od broda i zaplovio morskim bespućem. More daje i uzima, donosi i odnosi pa je na Vrgadu donijelo kip sv. Andrije s pramca galije. Iznenađeni stanovnici, ugledavši kip na obali svog otoka, doživjeli su to kao božji znak, ukazanje i poseban dar. Zato su na mjestu na kojem se kip ukazao podigli crkvu u 9. stoljeću, kip postavili na njen oltar, a i uvalu nazvali njegovim imenom. Danas sv. Andriju na Vrgadi štuju kao zaštitnika ribara i slave 30. studenoga.
Iz daleke prošlosti čuje se topot konjskih kopita s kojih se otkida svježa zemlja i mirisno bilje. Mostom preko obrambenog jarka konjanici ulaze u vransku utvrdu čije se četiri kule upiru k nebu punom tek probuđenih zvijezda. Pada još jedna srednjovjekovna noć nad „samostanom svih samostana“. U njemu se čuva zlatna kruna, po mnogima kruna hrvatskog kralja Zvonimira. Kada je Hrvatska ušla u personalnu uniju s Mađarskom, njome se u Biogradu na Moru, kao Vrani najbližoj kraljevskoj rezidenciji, okrunio hrvatsko-ugarski kralj Koloman. Običaj dvostrukog krunjenja, ugarskom i hrvatskom krunom, dugo se zadržao, a onda, njegovim nestankom nestalo je i saznanje o kruni. Gotovo tisuću godina nagađalo se o tome gdje se ona krije. Pored mnogih dokaza da se nalazi u Mađarskoj, postoji uvjerenje da je ipak negdje duboko zakopana u vranskoj zemlji.
U Dragama se oduvijek znalo da se more ne uzima zdravo za gotovo. Ribari su na sviću odlazili kasno uvečer, pod svjetlom bumbeta, a vraćali se s ulova još prije svitanja, dok je selo tek otvaralo oči. More je tražilo strpljenje i poštovanje, a ono što bi dalo znalo se cijeniti. Manja riba se solila i spremala za dane kada se na more ne može, a veća se lešavala, pekla ili vješala na sušenje ispred kuća, na suncu i buri. Na obali su se krpale mreže i prepričavale dogodovštine s mora, a svakodnevica se izmjenjivala između mora i polja, ovisno o vremenu i sezoni. Djeca su učila promatrajući, bez velikih riječi i bez pisanih pravila. Gotovo svaka kuća imala je svoj kajić, a očevi su sinove učili da zavole more i da od njega žive. Trag tog vremena i danas je prisutan u pričama i sjećanjima na dane kada su more i polje hranili obitelji ovog mjesta. Ribarska tradicija, prenošena generacijama, i dalje živi u Dragama. O njezinoj važnosti svjedoči i ljetno događanje Dragarske bumbete – fešta koja čuva običaje mjesta i oslikava suživot čovjeka s morem, zemljom i prirodom.
Legenda o Babi Dori u Pakoštanima nije najpoznatija, ali je sigurno jedna od onih koja je ostavila najviše straha u srcima djece ovog kraja. Legenda kaže da je Baba Dora živjela u žutoj špilji na plaži ispod pakoških polja. Vještica, govorile su bake, koja te može pretvoriti u što god hoće. Neposlušnu djecu odvela bi u špilju koja je bila daleko na kraju sela, tamna i mračna, i više se o toj djeci ništa nije znalo. Legenda je imala odgojnu ulogu jer bi je bake pričale nestašnoj i neposlušnoj djeci da ne odlutaju daleko od kuća. Djeca su je smatrala pravim strahom i trepetom pa su nastojala izbjeći susret s Babom Dorom igrajući se ispred kuća. Tako su bake, potajno, da roditelji ne znaju, učile djecu poslušnosti. Danas se više djeci ne priča legenda o Babi Dori. Ostala je tek špilja, tiha i zaboravljena. Po nekadašnjem strahu i trepetu djece nazvan je dio pakoške obale prema Dragama, poznat po panoramskoj šetnici i prirodnoj plaži. Ime špilje zapravo potječe od talijanske riječi d'oro, što znači zlatno, zbog zlaćane boje tla i pijeska karakteristične za taj dio obale.
